1.Nemiri od veka
-Ima narodnih prica koje su toliko
opstecovecanske da zaboravimo kad i gde smo ih culi ili citali, pa zive u nama
kao uspomena na nas licni dozivljaj. Takva je i prica o mladicu koji je,
lutajuci svetom i trazeci srecu, zasao u opasan put za koji nije znao kuda ga
vodi. Da se nebi izgubio, mladic je u deblu drveta pored puta zasecao sikiricom
znake koji ce mu docnije pokazati puta za povratak.
Taj mladic je olicenje opste i vecne ljudske
sudbine: s jedne strane opasan i neizvestan put, a s druge, velika ljudska
potreba da se covek ne izgubi i snadje, i da ostavi za sobom traga. Znaci koje
ostavljamo iza sebe nece izbeci sudbinu svega sto je ljudsko: prolaznost i
zaborav. Mozda ce ostati uopste nezapazeni? Mozda ih niko nece razumeti? Pa
ipak, oni su potrebni, kao sto je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan
drugom saopstavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spase od
lutanja i iskusenja, oni nam mogu olaksati lutanja i iskusenja i pomoci nam bar
time sto ce nas uveriti da ni u cemu sto nam se desava nismo sami, ni prvi ni
jedini.
Takav je zivot da covek cesto mora da se
stidi onoga sto je najlepse u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od
onih koji su mu najblizi.
-U noci ima uvek straha, kao vlage, nekad
vise nekad manje. Njegov uticaj na nas sasvim je nejednak. Ponekad imamo snage
da mu se potpuno otmemo, ponekad nas samo trenutno prodje, kao jeza, a ponekad
mu otvorimo sami dusu i pustimo ga da gazi i hara kako hoce.
-Ponekad covek prezivljava takve stvari, da
sama cinjenica da ih je prezivio znaci ne samo pobedu i izbavljenje nego i
cudo: jedno ponovno, radosno rodjenje po narocitoj milosti visih sila.
-U ljubavi ima mnogo bola, nereda i
nepravde. Ali ljubav je tako tajanstvena stvar da i to mozda samo tako izgleda
pred nasim povrsnim i nesavrsenim sudom. Snaga i velicina ljubavi, koju nikad
dovoljno ne poznajemo, mozda je toliko da se i to sto nama izgleda kao bol,
nered i nepravda ispoljava i poravnava negde, na nekom visem planu koji mi ne
vidimo.
-Tesko je zamisliti, a kamoli opisati bol i
ogorceno iznenadjenje velikog rodjenog egoiste kad ga neko iznervira, napusti
ili mu ucini ma sta od onoga sto je on vazda drugima cinio. Tako ogorceno rikne
na svoje ubice ranjen tigar koji je celoga veka ziveo od toga sto je ranjavao i
ubijao sve oko sebe.
-Neprestano su vapili za slobodom a
zaboravili su da, pre toga, traze snagu da tu slobodu dostojno nose.
-Dobro je i prirodno secati se proslosti i
misliti na buducnost, ali ziveti ma i delimicno u buducnosti ili proslosti –
nezdravo je, cak i opasno. To znaci kociti i potkradati svoj sadasnji zivot, ne
spasavajuci nista od proslosti i ne cineci nista za buducnost. Glavnim delom
svoga bica, najboljim snagama srca i razuma covek treba da je uvek i ceo u
sadasnjem trenutku, koji je jedini pravi i jedini moguci zivot koji zivimo.
--Ne treba se bojati ljudi. –Pa ja se i ne
bojim ljudi, nego onog sto je neljudsko u njima.
-To je bio jedan od onih ljudi sto ne
zauzimaju mnogo mesta u svetu. Bio je dobar. Jedino sto je kod te njegove
dobrote moglo da smeta, to je njegova stalna teznja da bude i izgleda bolji
nego sto je. To je kvarilo.
-Svasta je umeo ,a narocito da lepo govori:
samo jedno nije nikad naucio: sto se moze kazati, kada i na kom mestu, a sta
ne. To je oduzimalo mnogo od vrednosti tome bistrom, recitom i dobrom coveku.
- Zato
sto mogu, i sto se usudjuju da o svacemo svasta kazu, oni misle da sve znaju.
-Cim vidis da neko u razgovoru, bez potrebe
tumaci tudje postupke, ili reci, ili cak samo namere i izvodi samovoljne
zakljucke i donosi stroge sudove, koji su u stvari presude – znaj da nije dobar
covek ni na dobrom putu. I kloni ga se kad god mozes.
-Kazu da postoji negde mesto pravog suda i
pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve sto je ostalo precutano i nereceno,
ispravlja sve sto je ikad bilo naopako i krivo, vraca sve sto je utajeno ili
oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gde se presipa. Tu se pitanja
ljudskog postojanja pravo postavlja i – ukoliko to zavisi od coveka – do kraja
resava. To je mesto gde istina sja kao sunce koje ne zalazi, gde pravda caruje.
Ah, pa to je lepse od svih snivanih rajeva i
utopija! Moze li biti da takvo mesto zaista postoji? Ako postoji, moze li se
znati gde je i kako se dolazi do njega?
Moze. Ono je medju nama, ovde gde sada
stojimo.
?!?
Da! Budi hrabar, iskren i
postojan,covekoljubiv, razuman i pravedan – i ono ce biti svuda gde tvoja noga
stupi i tvoja rec odjekne.
-Tesko onom koji mora nekog drugog (pa ma ko
taj bio) da unizi, da bi se on sam izdigao ili bolje receno: da bi imao iluziju
da se izdigne.
-Mislim da mogu kazati da znam kako se oseca
covek koji je bio slep pa progledao, koji je ogluveo i ziveo jedno vrem gluv,
pa mu se onda odjednom vratio sluh. Vise od dva meseca ziveo sam – ako se tako
moze reci – zivotom mrtvaca cija smrt nije primecena i kojeg samo zvog toga
nisu jos sahranili. Probudjen mesecar koji jos nije pustio jauk ni pao.
Neozaljen pokojnik koji svoju smtr noi u sebi kao stidnu tajnu. Hodao sam i
govorio, jeo i spavo, pitajuci se svakog trena cemu sve to cinim, pomisljajuci
neprestano da sve to jednim pokretom bacim od sebe i da svima pokazem da sam
odavno izgubljen, da je moje postojanje prividno. A onda je odjednom,
nerazumljivo i neocekivano, spao sa mene sav teret. Vaskrsnuo sam iz tog sanja
izmedju smrti i zivota ivratio se na put svoga starog i znanog postojanja. Opet
sam osjetio tesku ljudsku brigu ali i svetlu zelju za pokterom, recju i delom.
Opet sam cuo sta govori voda svojim zuborom. Opet su dani bili
osvjetljeni smislom i putevi radoscu. I krenuo sam napred – jos jednom napred –
ne secajuci se niceg od onog sto ostavljam iza sebe i ne misleci na ono sro me
ceka.
-Najstetniji su i najodvratniji a u isto
vreme i najvise za zaljenje, oni ljudi koji ne umeju i ne mogu da zive
drugacije da lazuci i varajuci, jer su im laz i varanje sav alat i jedini
zanat.
-Da mi je naci nekog ko bi ziveo umesto
mene. Kao bedel.
- Posrnucete,
ali necete pasti; a ako se i desi - izuzetan slucaj! - bas i da padnete, necete
se povredeti nego cete, cim se pridignete, produziti mirno i bodro svoj put.
Razliciti ste od svega oko sebe, sve vam preti i sve vas ugrozava, ali vam se
nemoze nista zlo i nepopravljivo desiti, jer u vama od zacetka vaseg zivota
zivi skrivena i neunistiva iskra zivotne radosti koja je mocnija od svega sto
vas okruzuje. samo cete selog veka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog
neprirodnog polozaja u svetu u koji te baceni. tako se moze reci da vam je,
kroz sve mene i obrte dugog zivota, dvoje zajemceno i osigurano : duga patnja i
sigurna pobeda.
-Nista nije zbrinuto ni utvrdjeno, nista
jasno ni izvesno. Niko nije tacan. Svak je nepouzdan i sve je nesigurno i nista
nije nemoguce.
-Odlazim zbunjen i postidjen, kao da sam
mnogima duzan mnogo, a znam: sve sam platio, sve i ono sto sam samo pozelio a
nikad nisam ocima video ni rukama taknuo.
-Dvojica oru i seju, a trideset njih jedu i trose. Jedan gradi a desetorica gledaju ili cak ruse i razgradjuju. Pa kako da se odrzi takvo drustvo.
-Mali je mbroj ljudi koji mogu s pravom
kazati da poznaju sebe, a jos manji broj onih koji iz toga poznavanja mogu da
izvuku spasonosne zakljucke u svom zivotu. U vecini slucajeva oni ne vide i ne
osecaju ni sami sebe ni svoje stvarne odnose prema okolini, prema vremenu u kom
zive ni prema ljudima medju kojima se krecu; oni ne poznaju ni svoje
sposobnosti ni svoje slabosti, kao sto ne vide ni granice svojih moci, pa zbog
toga cesto strasljivi i nedovoljno preduzimljivi i ne uzimaju od zivota
ni ono sto bi moglo i sto bi trebalo, a jos cesce idu preko tih granica,
naravno na svoju stetu i sramotu. Masta ih vara i zavodi a razum ne osvetljava
dovoljno ni pravovremeno njihov put, ili tek toliko da vide svoje greske kad je
rec kasno, i da mogu samo da se kaju i da se zale. Zbog svega toga oni su od
prvog do poslednjeg koraka u zivotu i ugrozeni i opasni ljudi koji stalno
posrcu, sudaraju se sa okolinom i pre ili posle propadaju.
-Ponekad je svet oko mene beskrajno savrseno
lep, a trajan, sav u skladu sa mojim snagama i mojim zeljama ili mojim
odsustvom zelja. Samo postojanja po sebi znaci i srecu bez prekida. A ponekad
se sav svet ispreci preda mnom kao nedogledan, mracan tesnac, ne siri od
iglenih usiju, kroz koji mi valja proci ili tu pred njim jadno propasti. A znam
dobro da proci ne mogu, ali i da propasti ne smem.
Nema komentara:
Objavi komentar