2.Za pisca
-Jeste li kad mislili na price koje niko ne
zna, na dogadjaje koji su zakopani, najpre u cutanju pa zatim u potpunom
zaboravu? Jer, istina je da ljudi vole i zele mnogo da govore, ali je izvesno
da ponekad mogu i moraju da cure. Najlepse i najstrasnije stvari ipak nisu
nikad kazane.
-Kraje novembra, slaba kosava, vedro nebo i
jako sunce. Jedno jutro kada bi se moglo dugo sedeti i plepo pisati. Preda mnom
iskrsavaju likovi i prizori, cbatu epohe, otkrivaju se odnosi drustva i
dogadjaja, obelodanjuju uzroci, bivaju jasne sidbine pojedinaca i istorije
vrsta. Nesto kao cudo se desava:hartije zive, stvari govore, ljudi ne varaju
sebe ni druge. A oko usiju mi kao teske pcele, zuje reci, bezbrojne, verne i
tocne reci koje savrseno izrazavaju ono sto gledam i saznajem. I onda sve
odbacujem odjednom, dizem se i odlazim sa muklim cutanjem u sebi i prazninom u
ocima.
-Pravo govoreci, ja sam uvek najvise zelio
jedno: da sto vidim mogu da upisem i da sve sto ostim mogu da izrazim.
-Mislim da mi nikad, ni priblizno nece poci
za rukom da izrazim lepotu koju imaju obicne radnje, sitni dogadjaju i male
radosti svakidasnjeg zivota, gledani kroz jednu veliku brigu ili zalost koja
nam trenutno zaklanja svet. Kroz nedogledne brige i napore izgledaju radosti
zivota savrseno i zanosno lepe. I kada bismo, posle kad brige minu i napori
prestanu mogli istim ocima da ih vidimo, bili bismo potpuno nagradjeni za sve.
Ali ne mozemo.
-Za mene je najbolje kad ja pisem, a ne
govorim i kad se o meni pise i ne govori.
-Idem kao pesak koji treba da prodje brdo.
Pocetak puta je hrabar i veseo. Zatim pocinjem da osecam zamor i sve vecu
strminu brega. Ta strmina je jedino sto vidim pred sobom. Pre vrhunca, negde
oko polovine knjige, sve snage pocinju da me izdaju. Zastajem i oklevam. Javlja
se pomisao da napustim dalji put i da odustanem od uspona. Ali posle kracih
zastajkivanja i prekida, dizem se i posljednim naporom izlazim na vrh brda,
odakle se otvara sirok i zanimljiv vidik. To je kao nagrada za trud i
istrajnost. Dalje citanje ide lako i prijatno, kao put nizbrdo, stalno sa
vidikom pred sobom.
-Ne znam zato se vi toliko uzbudjujete zbog
onoga sto ljudi pisu. Sta je sve to prema onom sto misle i sto rade i sto su
sposobni da urade?
-Ima ljudi koji mogu tako dobro da prikriju
hod svojih misli i tok svojih osecanja da niko ne moze pogoditi njihovu pravu
prirodu. Ali izgleda da nase misli i nasa osecanja neosetno i neprimetno,
godinama, modeliraju nase lice, kao tiha, uporna voda povrsinu zemlje, i kad
stane da se primice starosti, odjednom se otvore na njemu neocekivane brazde i
ponori. I svak moze da procita sve ono sto je izgledalo zauvek skriveno.
-Kad bih bio siguran da me nece cuti i odmah
poslusati ona gomila prosecnih i nedaroviti ljudi koji su inace uvek spremni da
sebe i sve svoje uzdizu i precenjuju ja bih mladim i darovitim nasim ljudima
dao jedan savet. Radite rekao bih im, svoj posao ne gledajuci ni levo ni desno,
ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i trazite malo od
sveta oko sebe ( sto manje to bolje! ) ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren
sam da je vecina od nas od pocetka udarila sebi suvise malen i suvise bliz
cilj, i da je vise i bolje mogla od onoga sto je zelela da uradi i
postigne.Zelite mnogo, tezite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi
otkrivaju i umnogostrucavaju snage u nama. Tezite smelo ka savrsenstvu velikih
dela, a radite predano i stpljivo na ogranicenim i mucnim pojedinostima bez
sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i taste velicine. Ciljevima svojim
zivote, a trosite se nestedemice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i
sata. Cesto pomisljajte da je zivot jaci i svet bogatiji nego sto mi to u
svakom pojedinom trenutku mozemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom
od mas ima nepoznatih mogucnosti, da u hodu sticemo snage. Hteti daleko i
zeleti mnogo, kad se radi o postavljanju nesebisnih ciljeva, nije greh, nije
opasno. Pogresno je i opasno udarati sebi suvise blisku metu, jer to znaci
izneveriti i sebe i druge, ostati duzan zivotu. Budite nepovjerljivi i stvarni
strogi prema sebi pri izvodjenju svake pojedinosti, skroman pri njihovoj oceni,
ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodusni, mislite smelo i
gledajte daleko.
-Osecam nedoljivu potrebu da brzo, kao da
stojim pred odlaskom ili prekim krajem, kazem nesto od onog sto me sada ispunja
svega i nagoni da govorim. Ja mislim na sve sto nice i zivi u ovom malom
vasionskom predelu pod vlascu sunca i stalnom smenom dana i nocu i godinjih
doba. Sta je to sto bih hteo da kazem kratko i zadihano brzo, kome bilo,
pa ma samo gluvoj zemlji ili visokom nebu, koji me cuti ni razumeti ne mogu?
Nekoliko reci svega, ali takvih reci koje bi sacuvale i dalje prenele moju
neisigurno ali zivu misao i ono malo ljudsketopline sto sam sa mnogo napora
preneo kroz zivot. Da to kazem bez uvrede i objasnjenja, bez zakljucka i svrhe.
Bez nade.
-Umor, veliki umor kad cak ni za setnju
nemam snage ni volje. Ne radim. Malo citam. Plodna uzbudjenja slabo i retko
nailaze pri citanju. Ali dosada me ne muci niti se javljaju prekori savesti
koji kod mene redovno prate dane nerada. Nemam sebi sta da prebacim, jer znam
da je ovaj umor dosao od napora da sto vise vidim i saznam i da to kad budem
mogao, sto bolje uzrazim ma u kom obliku i ma kojim povodom. Tako je ovaj moj
umor jedno sa onim sto sam mogao da uradim kao i sa onim sto cu, kad budem
mogao, jos uraditi. Sastavni deo moga rada.
-Biva da naidje u ljudskom zivotu trenutak
kad se izlaz nigde ne vidi i ne naslucuje, kad covek oseca da je izgubljen on i
sve sto je ikad njegovo bilo ili moglo biti. Tada pritesnjenom i ugrozenom
stvorenju ne ostaje do jedna misao, obicna i slaba, ali jedina. I covek se
hvata za nju. I misli. Tako je izgubljeno je sve i potpuno! Pa ipak postoje,
jer mora biti da postoje na svetu i drugi krajevi, sa drugim ljudima,
drugacijim odnosima i uslovima zivota, sa drugim izgledima, pa i sa stvranim
izlazom za onog koji se krece i zivi. Znaci da ne moramo prihvatiti
bezizlaznost ovog polozaja kao stvarnu, svudasnju, potpunu i konacnu, ma kako
ona izgledala ocigledna. U toj sumnji u potpunu stvarnost nase nesrece ima
zracak nade koji moze biti spasonosan, pokazati nam put ka izlazu i pomoci da
donesemo pravu odluku i u trenutku kad sve izgleda izgubljeno. Nije to misao
sama ona koja nas izbavlja i spasava, nego mogucnost njenog postojanja u nama.
-Oko mene potpuna tisina, ni dan ni noc,
neka praznina koja nema imena.
Nema komentara:
Objavi komentar