Pobeći od bola. Pustiti se i pasti sopstvenom težinom, kao
predmet, na usamljenu gomilu kamenja? Ili sam poći u susret bolu, protrčati
kroz njega do kraja i izaći na drugu stranu, gde više ne boli? Spasti se od
njega, predajući mu se potpuno. Uništiti ga, postavši jedno sa njim.
Evo jedno jutro kad život izgleda podnošljiv, jer događaji koji nas udaraju, pa dižu ili satiru, donose i mogućnost velikih, neočekivanih unutrašnjih promena i preobražaja.
Ja bih mogao kazati kakvi su ti
događaji, jer sam ih godinama osećao na sebi; oni su i učinili od mene ovo što
sam.
Uostalom, njih svi znaju koji znaju
mene. To je bilo lako. Ali teže je, nemoguće je kazati išta o promenama i
preobražajima koji te događaje prate. A sve i kad bih mogao, ja to ne bih nikad
rekao. Nisam lud. Ja bih se tako lišio upravo onog od čega i zbog čega živim.
I stoga — ja ćutim i živim.
U ljubavi ima mnogo bola, nereda i
nepravde. Ali ljubav je
tako tajanstvena stvar da i to možda
samo tako izgleda pred našim površnim i nesavršenim sudom. Snaga i veličina
ljubavi, koju nikad dovoljno ne poznajemo, možda je tolika da se i to što nama
izgleda kao bol, nered i nepravda ispravlja i poravnava negde, na nekom višem
planu koji mi ne vidimo.
Idem kao pešak koji treba da pređe brdo.
Početak puta je bodar i veseo. Zatim počinjem da osećam zamor, i sve veću
strminu brega.
Ta strmina je jedino što vidim pred
sobom. Pre vrhunca, negde oko polovine knjige, sve snage počinju da me izdaju.
Zastajem i oklevam. Javlja se pomisao da napustira dalji put i da odustanem od
uspona.
Ali posle kraćih zastajkivanja i
prekida, dižem se i poslednjim naporom izlazim na vrh brda, odakle se otvara
širok i zanimljiv vidik.
To je kao nagrada za trud i istrajnost.
Dalje čitanje ide lako i prijatno, kao
put nizbrdo, stalno sa vidikom pred sobom.
Ima ljudi koji mogu tako dobro da prikriju hod svojih misli i tok svojih osećanja da niko ne može pogoditi njihovu pravu prirodu.
—Kažu da postoji negde mesto pravog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve što ]e među ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve što je ostalo prećutano i nerečeno, ispravlja sve što je ikad bilo naopako i krivo, vraća sve što je utajeno ili oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gde se presipalo. Tu se pitanje ljudskog postojanja pravo postavlja i — ukoliko to zavisi od čoveka — do kraja rešava. To je mesto gde istina sja kao sunce koje ne zalazi, gde pravda caruje.
—Ah, pa to je lepše od svih snivanih rajeva i utopija!
Može li biti da takvo mesto zaista postoji? Ako postoji, može li se znati gde je i kako se dolazi do njega?
—Može. Ono je među nama, ovde gde sada stojimo.
— ?!?
— Da! Budi hrabar, iskren i postojani čovekoljubiv, razuman i pravedan — i ono će biti svuda gde tvoja noga stupi i tvoja reč odjekne.
Znam ja tu vrstu žena. One su tanke i visoke, dugo mlade i lepe, a umne, praktične, uvek nasmejane, zvučne kao violina. Imaju sasvim jasne pojmove i određen poziv u životu. Srećne su u porodici, a kad to, slučajno, nisu — ne žale se. Njihove sposobnosti su iznad prosečnih, njihova osećanja mogu da izdrže svaku probu. Njihova prirodna ljupkost stalno plamsa i, kad izgleda da će buknuti u neki veliki, izuzetni plamen, ona se stišava po nekom unutarnjem pravilu; a kad se čini da bi mogla ugasnuti, nalazi sama u sebi nove snage i plamena. To su žene kraj kojih je svima dobro, nikom hladno, nikom prevruće, žene koje muškarci vole i traže, koje niko ne »obožava«, ali niko i ne proklinje; za života svakom nešto znače, a potomstvo ih blagosilja. Ja tu vrstu žena poznajem na prvi pogled, po strukturi tela i po hodu, a naročito po njihovom stalnom androginskom osmejku koji sam po sebi predstavlja neuništivu dragocenost.
Ne dolazi i neće doći. Ne znam zašto pogledam na sat.
Nemogućno je da dođe. Od te nemogućnosti sačinjen je sav moj današnji život i svet. Tu je samo još u prošlosti. Bio bih zaista potpun i pravi mrtvac da prošlost ne postoji.
Tako živim na ivici nepostojanja, to jest u prošlosti, i u pustinji mog punog saznanja da ona ne dolazi, da ne može, da neće nikada doći.
To bi trebalo kazati kao pesmu koja bi
ostala posle svega i umesto svega. Jedino, a ništa.
Kao da nigde nismo odlazili, kao da nikud nismo lutali, kao da nikad nismo posrtali ni gubili sebe. Sve je bilo samo veliki nesporazum koji svršava osmejkom, punim sažaljenja i razumevanja. Sve što smo žudili i tražili, za čim smo išli i srtali, sve je bilo kod kuće koju smo ostavili, u sobi iz koje smo krenuli.
— Izvinite!
Ali ni to nema kome da se kaže. Ni
toliko. Ništa. Sve što je bilo kao da nikad nije postojalo. Sve što je
trebalo da bude i što smo uzalud tražili, sve je tu, i sve je tu i tako oduvek
bilo. Nema nade, nema straha, nema čekanja. Sumnja ne može ni da se začne. Sve
što smo hteli, želeli, bilo je već pre naših pomisli i želja, i čekalo nas.
Postojali smo. To je stvarnost i to će se znati. Zbunjivali smo se i patili. To
smo zaboravlii i to neće moći niko naslutiti.
Nema komentara:
Objavi komentar