3 Slike, prizori, raspolozenja
-Noc odmice brzo i neosetno. Sve sto
radim, citam ili jedem, sve je prijatno, mirno, dobro i lako. Stanem i dugo
slusam sum u svojim rodjenim usima. Izvesno, i vama je dobro poznat taj
beskrajni i nejasni razgovor izmedju samca coveka i tisine oko njega.
-Desi mi se da odjednom osetim svu
svoju udaljenost od ljudi koji me okruzuju i njihovih poslova, briga i njihovih
misljenja o svemu i svacemu na svetu.
-Kao dva nejednaka kamena osecam u
utrobi strah od minilog dana i neizvesnost sutrasnjeg. Sve je zamrseno,
nesigurno i nejasno, a sve se moze desiti. Cak i dobro. Ali sada nije dobro.
Sada treba leci bez utehe, bez izgleda na resenje i smirenje, ali sa kukavnom,
nepriznatom nadom da ce sutra resenje biti ili izgledati lakse. Drugim recima
da cemo nocasnjom snu malko umreti. Jer smrt resava sve.
-Je li jos iko voleo svet kao ja ?
Nocu, kad svi pocinju i kad najposle valja leci, ja sam jos nemiran i pre toga
zaspim jos se trzam od pomsili da sada neko, zadocneo i sam, prolazi ulicom i
da bih ga mogao sresti i videti i s njim govoriti. Uvek mi je malo vazduha,
nikad mi nije dosta vode ni bolja ni ljudski lica. Snagu trosim i mladost sam
izgubio, a mira nisam poznao, sve od ljubavi i zelje za svetom. Nocu, kad
umoran od svega stignem kuci zelim da mi zaspu uzarene oci i gorka usta i
da me oslobode i zelje i nemiri i tuge ispunjenja. Pa ipak, zaspim tesko,
spavam malo i tankim snom, a rano se dizem. Cini mi se da sam uvek budan.
Predvece, kad ugledam visoko na nekoj kuci jos suncem obasjan prozor, zao mi je
sto nisam ja na njemu. Srce me boli kad pomislim da postoji sad negde neka
planina sa koje bih jos nekoliko trenutaka mogao gledati sunce, a meni je ovdje
odavno zaslo.
-Kao da nigde nismo odlazili, kao da
nikad nismo lutali, kao da nikad nismo posrtali ni gubili sebe. Sve je bilo
samo veliki nesporazum koji svrsava osmjehom, punim sazaljenja i razumjevanja.
Sve sto smo zudili i trazili, za cim smo isli i srtali, sve je bilo kod kuce
koju smo ostavili, u sobi iz koje smo krenuli. – Izvinite! Ali ni to nema kome
da se kaze. Ni toliko, Nista. Sve sto je bilo kao da nikad nije postojalo. Sve
sto je trebalo da bude i sto smo uzalud trosili sve je tu, i sve je tu i tako
oduvek bilo. Nema nade, nema straha, nema cekanja. Sumnja ne moze ni da se
zacne. Sve sto smo hteli, zeleli, bilo je vec pre nasih pomsili i zelja i
cekalo nas. Postojali smo. To je stvarnost i to ce se znati. Zbunjivali smo se
i patili. To smo zaboravili i to nece moci niko naslutiti.
-Tesko je u ovj zemlji biti i kamen
i drvo, a kamoli sitan cvet u saksiji, na visokom mestu.
…malko dobre samoce koja me ne
odvaja od ljudi i sveta, nego me podstice da mirno mislim i da bolje vidim i
ljude i svet.
-Pocetak razgovora s tim covekom
izgledalo je uvek prijatno i obecavao mnogo, ali isto tako brzo je izneveravao
sva obecanja i na kraju davao sve samo ne zadovoljstvo i prijatnost.
-Svi bismo mi, i ljudi i zene morali
vise da pazimo sto govorimo, jer se nikad ne zna dokle i sa kakvim posledicama
moze da zivi svaka nasa rec u drugom coveku.
-Mozda su u sebi, najstrasljiviji
oni ljudi koji izgledaju nasmejano, i vedri, pricala i saldjije. Na sve sto
iskrsne pred njihovim duhom i njihovim ocima, oni odgovaraju odmah prvom salom
koja im na um padne, prvom asocijacijom koju po nagonu samodbrane dohvate u
letu. Samo da bi izmedju sebe i stvari stavili kakav-takav zastitni zid, samo
da se nebi morali suociti sa nekom novom stvarnoscu, misliti o njoj i doneti
neki zakljucak za sebe, pa mozda cak i za druge. To postane s vremenom navika i
potpuno izopaci ne samo drzanje nego i nacin misljenja i ceo zivot covekoc.
Takav covek u stvari i ne misli i ne zivi, nego sve odlaze za drugi put i sa
svakim danom sve je vise duzan svemu oko sebe. Desava se da takvi ljudi postanu
cuveni zbog svoje duhovitosti i svojih uspeli sala. Ali za onog ko zna sta se
iza toga krije, sve to nije ni saljivo ni utesno. Ta tuzna slava suvise je
skupo placena jer sve sale ovog sveta ne vrede jednog parceta stvarnog zivota.
-Cini mi se da cu poleteti. Sva
zlovolja sto se bila nakupila izmedju mene i zivota rasprsena je, od nje je
ostalo svega onaj oblacak u dnu neba. Pa i on ide veselo i saljivo svome
nestanku ususret. Topi se na velikom plavom nebu, ali trijumfalno.
-Kao svakog leta sto biva, prizor sve
veceg razgolicavanja naseg gradskog coveka iskrsava pred nama na svakom koraku.
Vrlo ih je malo koji umeju u tom da se zaustave nesto pri granice neukusa.
Narocito su zene nepametne, jer sve sto cine, cine na svoju stetu.
-Tugovati znaci takodje ziveti.
Izgubljen medju liscem na zemlji, opali list ne odgovara nista. Odlazim dalje,
a u sebi nosim njegovo cutanje. Ono me tisti i zbunjuje, ali ja se trudim da i
tome cutanju nadjem mesta u zivotu.
-Zbunjen i porazen, gledam kako sva
lepota sveta, po cudnoj i svirepoj alhemiji ljubavu, pretvara u zalost za
tobom.
-Nikad od tog trenutka nisam pomslio
na tu prostu cinjenicu: da su sreca i nesreca u zivotu tako blizu jedno drugom,
dodiruju se gotovo, ali se ne mjesaju, nego traju i zive, svako za sebe, kao
odvojeni svetovi.
-Nebo, more i njegova obala i na
njoj kamen. Kamen sam, ni na drugi kamen se ne naslonja, ne zove se nikako;
nije oskrnjavljen imenom;ne sluzi nicemu. Bez ptice ili vlati trave, bez glasa
i pokreta. Samo kamen. Stojim pritajena daha.
-Boli me, kao i uvek, na istom
mestu, isto. Kako bi dobro bilo ne biti nista, ne zvati se nikako, ne odazivati
se nikad, nikom a postojati, znati da postojis, i trajati.
-Znam ja ti vrstu zena. One su tanke
i visoke,duge, mlade i lepe, a umne, prakticne, uvek nasmejane, zvuce kao
violina. Imaju sasvim jasne pojmove i odredjen poziv u zivotu. Srecne su u
porodici, a kad to slucajno nisu – ne zale se. Njihove sposobnosti su iznad
prosecnih, njihova osecanja mogu da izdrze svaku probu. Njihova prirodna
ljupskost stalno plasma i kad izgleda da ce buknuti u neki veliki, izuzetni
plamen, ona se stisava po nekom unutarnjem pravilu, a kad se cini da bi mogla
ugasnuti, nalazi sam u sebi nove snage i plamena. To su zena kraj kojih je svima
dobro, nikom hladno, nikom prevruce, zene koje muskarci vole i traze, koje niko
ne obozava ali niko i ne proklinje; za zivot svakom nesto znace, a potomstvo ih
blagosinja. Ja tu vrstu zena poznajem na prvi pogled, po strukturi tela i po
hodu, a narocito po njihovom stalnom androginskom osmehu, koji sam po sebi
predstavlja neunistivu dragocenost.
-Ne, Nista mi ne treba i nikoga ne
ocekujem. Kao uvek u ovakvim trenucima, oslanjam se sam na sebe i tako se
odrzavam na povrsini. Zivim uporedno sa svojim bolovima. Cekam, cekam, i vise
nego napola mrtav, vjerujem da cu izdrzati, da ce i ovo proci, a ja ostati.
Trpeti, ziveti i nadziveti – to znaci pobediti samog sebe i svet oko sebe.
-Jedna i uvek ista misao me prati
ovog jutra, kao slika koja se ne mice ispred mene. Ne mogu je opisati. Necu je
nikom kazati. Zaboravit cu je i sam jos pre kraja ovog cudesnog dana. Ostace
ova zabelezena kao prazna skoljka.
-Sav sam vreo i radostan jos od
vecerasnje setnje. Ne spava mi se, ali nisam mucen nesanicom. Miran sam i siguran,
svakoj pomsili nalazim izraz, svakom pitanju odgovor. Ne zelim nista, jer u
meni je sve tako cvrsto i mirno da zelja ne moze ni da se javi.
-Jedno vreme sam ziveo medju suvim,
tvrdim takoreci prirodno bezdusnim ljudima. Patio sam dugo i dosta,a onda sam
se oslobodio njihovog drustva, i to koristeci se upravo tim njihovim osobinama.
Pokopao sam ih u zaborav, zajedno sa svim njihovim postupcima. Ostalo je u meni
samo jedno neveliko, prazno mesto, kao mala pustinja, koja me ponekad podseti
na to vreme i te ljude.
-Gledamo se kao sto nismo umeli da
se vidimo, i govorimo jedno drugom ono sto nismo stigli da kazemo. Plete se niz
prizora, citav zivot jedan koji nije proslost ali nije ni sadasnjost, nego
pomalo i jedno i drugo.
-Dan je bio tako lep, svez i suncan,
da bi se na njemu moglo, kao na vazdusnoj ladji otploviti daleko, negde gdje je
vreme isto tako lepo , ali trajno.
-Ne dolazi i nece doci. Neznam zasto
pogledam na sat. Nemoguce je da dodje. Od te nemogucnosti sacinjen je sav moj
danasnji zivot i svet. Tu je samo jos u proslosti. Bio bih zaista potpun i
pravi mrtvac da proslost ne postoji. Tako zivim na ivici nepostojanja, to jest
u proslosti, i u pustinji mog punog saznanja da ona ne dolazi, da ne moze , da
nece nikada doci. To bi trebalo kazati kao pesmu koja je ostala posle
svega i umesto svega. Jedino, a nista.
Nema komentara:
Objavi komentar