-Smatrao je da je zivot izbor a ne sudbina,
jer obican covjek zivi kako mora, a pravi covjek zivi kako hoce: zivot na koji
se bez otpora pristaje to je bedno tovorenje, a izabrani zivot je sloboda.
Covjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Ako pristane
na tudji sistem misljenja, on nema svojih razloga, pa ne moze doci ni do svoje
odluke. Kad odbaci tudju logiku i nametnuti nacin misljenja, svi su mu razlozi
dostupni i svaki cin je moguc.
-Bili su skromni ljudi oboje. Zauzimali su
malo mesto u zivotu. Nicim nisu zaduzili covjecanstvo. Bili su sitni i nevazni,
neprimetni kao dve cavke u jatu cavki, nisu se odlikovali ni sposobnostima, ni
pamecu, nicim narocitim. A ipak su bili posebni i izuzetni zbog ljubavi i zbog
patnje.
-Ostala je utisnuta u koru njegovog mozga i
kad su je mimoisli i ostavili u guzvi bulevara, njene tople oci i njen topli
osmeh dugo su ostali prisutni u njemu. Zasto, kad uopste nije mislio na nju?
Gde se to krije u coveku, u kojem to kutu leze pohranjene slike i misao, i
zasto se pojave iznenada, bez razloga. Ili razlog postoji, a on ga ne vidi.
Mozda mu je uzbudljiv izgleda grada, cudnim mehanizmom unutarnjih veza, izazvao
u sjecanju lik sitne djevojke. A zasto bas njen lik? Zasto ne lik debelog
akvizitera? Cudno. Dovoljno je bila povrsna slicnost, necija sitna kost,
pa da je ozivi u sebi.
-Umetnost je toliko mocna da je smesno sto
se drze politicki govori: to je zamor, derviski tespih, dosadna jesenja kisa,
smog. Umjetnost je snaga oluje, svezina proleca, snaga zivota. Njena carolija
je svemocna. Ona uvek govori o svemu. Ona pamti, podseca, voli, nikoga ne
zaobilazi, svakoga se tice, prisutna u svemu sto je ljudsko.
-Postoji li proslost ili je sadasnjost
zatrpava kao korov? Ili postoji samo proslost, jer sadasnjosti nema: spoznacemo
je tek kad prodje. Ima li u zivotu ista jednostavno i rjesljivo ili je sve cvor
i tajna.
-Do skoro je ta ljubav bila radost i potreba
oboma, trazili su se i nalazili kao dvije polovine, postajuci cjelina koja moze
samo tako zivjeti, razdvajanje bi bilo ostecenje i tuga. Toliko je bilo
prirodne radosti u njihovoj ljubavi, da nije ni bio svjestan svoje srece:
postojala je, oduvjek, cini mu se i nikada nije ni pomslio da bi moglo biti
nekako drugacije.
-Odbacio je prigovor savjesti, da se
zavarava uzaludnim trazenjem, ali mu je tek sada palo u oci da on o Nini zaista
malo zna. Kao i ona o njemu. Ljudsku zatvorenost moze razbiti samo ljubav. Pa
zar to medju njima nije bila ljubav?
-Nije mogao da zaplace, onemogucen nekom
mukom koja nije osjecanje vec misao o odvajanju, daleka i bliska, davnasnja i
sadasnja, vjecna i povremena: svejedno je koliko se jako vezujes, sudbina ce
razdvojiti sve veze. To nije cak ni tuzno, toliko je neminovno, jace do svega
sto covjek hoce i zeli. Gubitak kao smisao postojanja. Nestajanje kao zavrsetak
zivotnopg procesa. Razdvajanje kao kraj svake ljubavi.
Nema komentara:
Objavi komentar