Otkup sirove koze Abdulah Sidran

                              U našoj kući nije postojala prošlost. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, prazničke dane, ne pamtim šetnju na Trebević, izlet u Faletiće kod tetke-Rabije, među Olovčiće, u koje se udala, nijednoga porodičnoga trenutka ne pamtim a da je u njemu neko govorio o prošlosti, da se išta govorilo o prošlosti. U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala.

Ja ljude volim, samo ih ne podnosim.

Nije  mi najvaznije da razumije. Dovoljno mi je da slusa. Da muzika lijepih recenica prodje   kroz njegov sluh. Ostalo, stagod. Nisam ni ja, u djetinje doba, knjige citao da bih nesto pamtio. Nego pustao da knjiga potice  kroz mene.  Da protice kroz mene kao kakva rijeka,  i kao sto ona oblikuje svoje obale, da knjga tako oblikuje korita, tjesnace i razvođa moje ustreptale duse.   Mene da oblikuje. 

Jesam cefine spremio, jesam podigao ruku, da mahnem i odmahnem pokojem covjeku, jesam prezalio, svasta i sta se  prezaliti ne da, ali - odrastao nisam. Bivalo je u svim  vremenima takvih ljudi dao im Gospodar, pa  zavazda ost ali djeca. Lice staracko, dusa djecija.              

Jeste, Stvoritelj je covjeka obdario ogromnim talentima. Sposobnosti su covjekove beskrajne! Kad ima hiljadu nevolja i nesreca sto dolaze spolja, od vanjskog svijeta, svijeta koji ne cini covjekovu porodicu, nego sve cini da mu je razori i unisti- on umije naci nacin da sebi stvori jos hiljadu prvu! Od onoga cega nema, sam sebi i svojima nacini  nevolju ruzniju i tezu od svih onih hiljadu sto mu ih je spakovao bezdusni vanjski svijet. 

A sto covjek moze sam sebi biti neprijatelj! A sto ga covjek moze sam sebi zaklanfat, to je za nepovjerovat!

    Zaboravljanje - da, praštanje - jok. Naživio sam se, evo, šezdeset pet godina, svakakve su me nevolje jahale i trle, mnogi mi je insan, štono kažu, na žulj stao, mnogi za srce ujeo, uvrijedio, ponizio, hljeb iz usta moje djece otimao, mene kundačio, i sve sam mogao u neka doba zaboraviti, ali ništa, baš ništa i nikome - oprostiti! Pokopam, u trbušne bunare zatrpam, zaboravim, ali - čim se sjetim, ono oživi kao da u prošlosti nije ni trena boravilo, a ja shvatim da mrzim i da nisam oprostio. Vidim, i u to nikakve sumnje nema, mojoj je duši od novozavjetnog, Isusovog, bliži Mojsijev, starozavjetni, zakon: oko za oko, zub za zub.