Meša Selimović Tvrđava

( Dnjestarske močvare )

Ne mogu da pričam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom času ostaneš zaprepašten, i pitaš se u čudu: ko su ovi ljudi? 

- Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

Zaboravio sam druge događaje, važnije, teže, žešće, ili, ako i nisam zaboravio, ne vuku se po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim više na borbe, na surovost koja se zove junaštvo, na gađenje od klanja, od krvi, od bezdušnog zanosa, od životinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar, nadošao od kiša, kada smo ostali odsječeni od ostale vojske na drugoj obali, pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj rijeci, a ja sam je preplivao vukući u probušenom čamcu vojnog pisara, Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjećanju samo ova dva događaja koja su se mogla i zaboraviti. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se duže pamti nego jasna istina.

( Tuga i smijeh )

Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od početka do kraja. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču, koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, možda i izvan nekog određenog smisla, kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Učinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako neće, a slušanje je važnije od razumijevanja.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

A ona je željela, i više nego što sam se nadao. Dok sam pričao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me možda i naveo na neočekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i tužno. Rekla je samo: – Bože, kako su ljudi nesrećni. A ja se toga nisam sjetio, iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Misao nije naročito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su počeli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam očekivao, već uvjerenost s kojom je izrečena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put, i samo radi mene.

Sve neobično, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Satima sam sjedio pred Begovom džamijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili ništa. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje, kao u dobrodušnoj svađi, ili u vedrom pričanju o svemu i svačemu. Ličili su mi na male, obične ljude, pomalo svadljive, dobrodušne, vedre, površne, miroljubive, malim zadovoljne, izdržljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih riječi. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oči i uši, uznemiren. Volio sam sve što nije rat, volio sam mir. A onda i mir uznemirio.

- Ja uvijek kažem: neka nije gore.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Nista drugo me se nije ticalo, cak ni moguci bol. Niko me nikud nije pozivao, nista mi nije nudio, niti sam ja trazio. I niko me nista nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati cudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zaposljenje, nisam imao kuce, nisam imao nista, a bilo mi je svejdeno.

( Sreća, ipak )

a mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali. Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode.

U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno?

Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba. 

Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazićemo se kako znamo, osvježavaćemo našu ljubav, kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojom ženom.

- Bez potrebe je mučio i sebe i nju – pobunila se Tijana. – Trebalo je da nađe ženu s kojom se neće nikada rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići. - Ti bi otišla? - Otišla bih. - Zato što me ne voliš? - Zato što te volim.

- Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

Mula Ibrahim me upozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam ženu na skupe poklone. To je lijepa navika, ako je razumna, pričinjava radost i posrzava ljubav. Ali ako je nerazumna, stvoriće u ženi pohlepu, a meni će postati teret. Ništa skupo! Već nešto sitno a lijepo, struk cvijeta, ili nešto korisno, papuče, kad joj se stare poderu, samiju, ako nema u čemu izaći, i lijepu riječ, to je najvrednije .

- A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! - Nipošto! To nije pažnja, već ludost.

Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.

- Šta ti je? - Ništa. - Boli li te štogod? - Ne boli. Spavaj. - Čudna si večeras. - Srećna sam večeras.

Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i od sreće ne spava.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konačnost.

Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem.

Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

Napolju je proljetna noć, i mjesečina. A ja ne mogu da zaspim, od sreće kojoj nisam tražio razlog. I nisam se čudio što je tako.

Isao sam sokacima, bez cilja, nikud, a nasao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce, nigdje.

Sve vise sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepsi od zubora vode.

( Neprijateljska zemlja )

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir.

Bog nas stvara, i njegova je volja dabudem ovakav kakav sam

Sto ima vise svetih sklonista iza kojih se ljudi kriju,sve je vise prostora za ljudsko zlo.Covjek uvijek izmisli razlog izvan sebe,da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost.Tesko covjecanstvu dok je tako.

Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.

Sve će  proći... govorio je. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? 

A opet sam bio srecan: necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se zivota ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; sprijecicu svakoga ko htjedne da prodre u nase carstvo, da ne bi ugrozio nas mir.

-Ja, crv, sitan i nevazan, sta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam im stetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onog koji udara.

Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica sto zanijemi kad kobac nadleti sumu, glista, koju kokos kljucne, kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.

Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih sto se usudjujem da mislim.

Zasto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplase? Da mojom kaznom uplase druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rijec?

Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo?

Ili je mozda i ovo san, jer je nemoguce da potpuni besmisao bude stvarnost?

Ali, ne! San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

Sve će proći.Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?

( Prazan prostor )

Dan je proljetni, pun sunca, osjecam ga na licu kao blag dodir, kao talasanje. A necu da otvorim oci, necu da izadjem iz toboznje noci. Dok misle da spavam, nisam prisutan, za njih.

Mogu da misliim sto god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva. Boriti se ne mozes, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemas mogucnosti da kazes ono sto ti je na srcu, pa da poslije i stradas. Premlatice te da ne progovoris, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.

U ratu, ili velikim nesrecama, covjek ucini i dobro i zlo, podjednako, jedno iza drugoga. Zato sto je nesiguran. A u miru se prozli, misli samo na sebe. On je, eto, drukciji.

Bicu njen ponos i zastita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.

- Oprosti. 

Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje.Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.

A za mene je to bio prvi korak u budućnost, nepoznatu i dotad nezamišljanu.

Vidis, jos mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudis usred noci, i da dugo sjedis prekrstenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene.

Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dusu, dali su ti je, ne pitajuci, dosao si na red kad drugih, boljih, nije vise bilo. Alahemanet, covjece kao i svi ostali, koji cine zlo ali ga ne smisljaju. Od onih drugih, koji zlo smiisljaju i obredjuju, neka bog sacuva i tebe i mene.

Smijeseci se, usao sam u bezistan, razmetljiv kao mlad bogatas, i zatrazio da mu pokazu zensku maramu.

Za kakvu zenu, mladu ili staru? - pitaju me.

Mladu i lijepu, najljepsu zenu u gradu.

 Da li asikujemo?

 Da, jos asikujemo, iako je udata za mene.

- A sad da ti kazem zasto sam se vratio tako brzo. Zato sto sam te pozelio, zato sto nije brzo, zato sto nije vazno da li je brzo, a ako ti je brzo i ako ti je vazno da li je brzo, onda mi se nisi obradovala.

 I podignem je, kao dijete, pazljivo je okujem objema rukama, osjecam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirisem je kao cvijet: miris cist i drag. Najljepsa zena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je tesko zivjeti, s njom. I sapcem joj nesuvisle rijeci dragosti.

Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, ka nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, nista. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi.

Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne cujete? - kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.

Nema me.

Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?

Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.

Uzalud.

Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijesna pobuna sve tisa.

 (Cudno ljeto )

 

 

-Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.

Sve drugo je laz.

Ili smrt.

Savrseni ljudi su u grobu.

Pa i to vise nisu ljudi.

 

-Ali, jedno je znati sta je pametno, a sasvim drugo i uciniti to sto je pametno.

 

- Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo.

- Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci. Pomoci treba, a ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne mozes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda pocne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e cudna mi cuda! Jasta da ne valja. Pravo je cudo kako ista valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Mislis da je lako ovima sto upravljaju drzavom?

-sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones.

 

 

 Mrtvi sin

Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri,

-Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao sto je tako.

Posten sam koliko mogu, nikome ne zelim suvise zla, htio bih da ljude vise volim nego sto ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono sto me se ne tice.

-Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strasno), a ti si mi sve namirila. Da nisam nasao tebe, bio bih ljut na zivot, pa ne bih imao nista, kao ni sada, ali ne bih znao sta je sreca. Zbog tebe se ne osjecam porazen, niti mislim na osvetu. Mislim samo na tebe, zelim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. Sta sam trazio u gradu, zasto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love, dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakse, ali bi meni bilo teze, i to je pravo. Nikad te vise necu ostaviti samu, sve sto se desi, desice nam se zajedno.

-Ispricao sam sto sam mogao grdje, a grdno je i bilo, koliko je dug mjesec dana kad se covjek nadje u ovakvom cudu kao sto sam se ja nasao. Postao sam, hvala bogu, bauk, crna ovca, opasniji od razbojnika, samo ne znam cemu imam da zahvalim za tu srecu. Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije vazno sta neko ucini, vec sta oni kazu da je ucinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije tesko. Cak je ljepse ovako, nemam ni gospodara ni prijatelja, ni obaveza ni zahvalnosti. Nemam vise ni straha, saznao sam kako tica zivi, i mogu reci da je divno. Treba ruku da mu poljubim sto me istjerao iz sluzbe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma ciji rob dovijeka, misleci da drukcije ne moze biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bi progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je zivot lijep kad je slobodan, cak i kad je tezak. A od svega mi je najdraze sto sam uvidio kakvo je blago moja zena. Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata. Ponekad, doduse, pomislim, da sam time i na gubitku, jer da je zla, a ne bi bilo cudno, imao bih se na kome istresti i olaksati sebi kad me pridave nevolje. A kako nad njom da se istresem? Ona, jadna, trpi, podnosi glad, krpi stare haljine, i jos mene tjesi, kao da je ona kriva. Nosila je dijete, nije ga iznijela, pobacila je, hranio sam je losim vijestima i praznom ljubavlju, a od toga niko nije ojacao. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim, vrednijim, i samo zbog nje sam dosao, da mi on pozajmi stogod novaca. Ovi sto su mi dosad pomagali, nemaju ni sami, ne znam ni zasto ni odakle su nam pomagali. Njihova plemenitost je divna, jer je nisam nicim zasluzio, ali je tanka, jer su sirotinja. Sad sam dosao u skripac, i prisiljen sam da trazim od njega u zajam, nije mi lako, ali se obraz gubi u nevolji, i cinim to samo radi zene, srce me boli sto strada bez grijeha i krivice. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji.

- Ne za mir. Rat je surova ali postena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepostena, kao medju ljudima. Razlika je ogromna.

-Nesto nije u redu sa mnom, ili sa svijetom, ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne mozemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lazu, pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno, a odrzavaju samo privid. Da li je moguca ikakva veza izmedju covjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono sto imam. Ne biram, u stvari, nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nesto mora biti moje, zato sto je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom, od dijetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

-Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se jos vise, na prvu neocekivanu rijec, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneci se, jer vise vole da ubiju nego da strahuju. Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.

. Junak koji se boji usamljenosti

Ovdje sam tih, tisi nego obicno. Osjecao sam da vrijeme nije samo proticanje, vec i prisustvo. Vidljivi trag necije ruke sto je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a rijeci i njihov smisao zive neprekidno, kao izvor koji ne presusuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

U zivljenju, u trpljenju

srce blijedi,

srce vene,

sjena slijedi,

bivseg mene,

u trpljenju, u zivljenju.

Izgubih se u trazenju.

Ja sam bio,

ja sam i sad.

Nisam bio,

nisam ni sad.

Izgubih se u trazenju.

U lutanju, u snovima

noc me rubi,

dan me vraca.

Dan se gubi,

zivot kraca,

u snovima, u lutanju.

U nadanju, u cekanju

zivot snijem,

a snom zivim.

Srce krijem,

srce krivim.

Sto ne zivim,

sto jos snijem,

u cekanju, u nadanju.

Nikad ni od koga nisam cuo toliko ostrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slusajuci vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao sta je strah, ili nije znao sta je vlast. Rekao je, sjecam se i sad svog zaprepastenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovoga svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I jos natjeruju nase sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Dobro mu je, jer drukcije ne moze. Nije uvijek lako, ali se vec navikao na teskoce, grdnje ga se ne ticu, zatvor je obicna nevolja, batine su neugodne, ali mlad je, izdrzi. Teze je kad misli na majku, brata, djevojku, na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. Ali odbacuje od sebe te misli, ne dozvoljava sebi slabost.

Djecije svirale

Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo tesko, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olaksanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obestecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.

Ne volim kisu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kasljes, bole te krsta, boli te dusa. A ne volim ni ljetnju zegu, nisi nizasta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece?

Sada, sam, opet sve pocinjem iz pocetka.

I ubrzo sam se, iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom, vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Zivot nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome  sve sto nam nedostaje.

MLADIC CISTA SRCA

Zasto smo cudni? - upitala je ostro, i ja sam znao da je sad nista ne moze zaustaviti. - Jesmo li cudni zato sto nikome nismo ucinili zlo, sto nikog nije zaboljela glava zbog nas, sto nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo cudni sto mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I sta bi trebalo da ucinimo, pa da ne budemo cudni? da psujemo, kunemo, da se tuzimo, da mrzimo ljude, da o zlu radimo?

Otiruci joj suze, sto su odlivale bol, tjesio sam je lakomislenim razmisljanjem, da slutnje ne donose nesrecu, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zasto nas ne bi zaobisle kad  mislimo da smo pod krivicom. A onda, vise ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najvise krivice, pa je steta sto nismo vise krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, vec po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti vec potrosili, ostale su nam samo dobre.

I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu naseg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko disuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha.

NECU DA MISLIM NA RAMIZA

- Kako si lijepa kad se probudis!

- I nikad vise? Samo kad se probudim?

- I nikad vise. Samo kad se probudis. Hocu da te naljutim, zar ne vidis?

- Neces uspjeti.

- Onda cu reci istinu, za inat. Lijepa si uvjek, i uvjek to znam, ali necu da kazem. sad moram, osjecam to svakim damarom.

O, Bože nepravedni, šta ćeš još navaliti na moju glavu?! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zevajući...

Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvek moram da rešavam nerešive zadatke, kao treći brat u priči... A voleo bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam letnji dan do podne, i da se budim bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom

TUGA I BIJES

Mogao bi se povjeriti zmiji, šakalu, kopcu, nikako našem čovjeku.Izdace te kad mu najvise ucinis, ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj das.

OTMICA

Pvi snijeg, tiha prica, ludo djetinjstvo, paucinska sreca, san o lijepom. Izvescu Tijanu, dugo cemo hodati ulicama koje ce snijeg zatrpavati, pricacu joj o djetinjstvu, ne, govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem zivotu. Hodacemo, bez razloga, radovat cemo se bez razloga, smijacemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo. A kud ces veci razlog!

MOC LJUBAVI

Trudna žena je drugo biće, samo sebi nepoznato, biće koje počinje da sluti skrivene tajne. Sve što je bilo potisnuto, budi se, izlazi iz zatvorenih skrovišta duše, nameće se, zahtijeva da bude uzeto u obzir.

I djeluje, nesaznato a jako. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjećanja, ne potiskuju ih više ni stid ni volja. Njena ljubomora je strah od ružnoće, njena naglost je potrebna da se oslobodi unutrašnjeg pritiska, njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. Krv joj sad drukčije kola, žlijezde drukčije luče, organi se drukčije ponašaju, mozak se drukčije grči.

A sve biva bez njenog uticaja. Prepuštena je djelovanju jačem od svoga htijenja, i ne može ga zaustaviti ni skrenuti. Zbog tajne u njoj, i svijet joj je tajna...

Smirivao sam je njeznoscu, jedinim lijekom koji joj je mogao pomoci. Govorio sam najsmjesnije rijeci, tetosio je, cuvao od napora, radio i sto sam umio i sto nisam umio, pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. Ganuto je plakala zbog moje paznje, smijala se zbog moje nespretnosti, ali se polako smirivala, jer vise nije mislila da je napustena.

Izgleda da ima ljudi , mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unisti vedrinu i jedinstvenost. Cak ih ucine boljim. Ne znam kako to postizu, a volio bi da saznam.

Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kažu, nije ono što čine, da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju.

 OTAC I SIN

"Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo, i kad mislim najbolje!

A činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim.

Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje."

NADGROBNI NATPIS

ako se tuzimo kako nam je tesko, klonicemo; ako kazemo zivotu: izdrzacu, neces me slomiti, muka postaje laksa.

VJECNI TRAGAC

- Kako su ljudi glupi! Cine zlo, da im se zlo vrati.

SMRT U VENEDIKU

Ono sto vidim , nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.

S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu, boli me daljina izmedju nas, boli me prazno vrijeme bez nje. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam nasao, srecna zvijezda me dovela do nje. Bio sam ugasen, dala mi je zivot, milosrdnije nego djetetu koje je nosila. Bio sam poljuljan ratom i zivotom, dala mi je sigurnost, ali ogranicenu, samo kad sam uz nju. Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udisem, ona je suncana strana moga zivota.

Nista covjeku nije vaznije od svog mira i od srece koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je sancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi me se ne tice, zivot je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu sto dalje od svega sto je tvoje i sto ti je drago!

Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo.

Nisam ucinio sve sto treba. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. Neposteno je ostati duzan. 

- Zasto mislis na osvetu? Zar je sreca u osveti?

-Nije sreca ni u zivljenju, pa evo zivim.

U pocetku ljubav

u zivotu mrznja

na kraju sjecanje.

Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. i ljepse: tako sve ima vise smisla. I smrt. i zivot.