Biću iskren- nisam siguran da čak imamo i svoju sadašnjost. Izvesno je da
stihijski idem kroz život, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno- nikad ne znam
u kom ću smeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije povuku, da me prosto uguraju
u neke stvari o kojima ranije nisam razmišljao. Ponoviću svoju staru tezu: Sve
moje pesme doživljene su više puta i odživljene. Znači, u njima nema ama baš
nikakvog foliranja. One su, pre svega, odraz mojih emocija. Rokenrol je moj
način života. Moje pesme, to sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i
stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim životnim surovostima, a tek
ponekad dozvolim imaginarnim snovima da prošetaju kroz neki stih. I to učinim
tako da se imaginacija samo nazire, kao kroz maglu… Ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj
ljubavi ako me bukvalno guše i razdiru ovozemaljski jadi. Evidentni su, što
pritiska i ostale mlade, nedostatak slobodnog mišljenja, materijalna nemoć i
sve što ide uz to. Danas, mladom čoveku nije dozvoljeno da radi, jer nema
slobodnih mesta, zapravo sva ta potencijalna mesta popunjena su nekim starim,
dosadnim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvučemo iz blata
u koje smo se zaglibili. To opet znači da je mladima, željnim znanja i
progresa, sve uskraćeno. A najviše životne radosti! U ovom trenutku, mi mladi
nemamo budućnosti… Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja sa
nestrpljenjem čeka da nas proguta. A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava
koja počinje da curi, rasteže se po nama- narodu. Šta bi mi sad mogli da
uradimo? Ne znam ni sam, čini mi se da smo stisnuti- ne možemo ni korak nazad,
ali ni korak napred… Mladima su vezane ruke- moraju da se prilagođavaju i iznad
svega trpe život… Ako je sve ovako kako sam rekao – a jeste – onda ja tu nikad
neću moći da vidim ni jedan zračak slobode. Nama jedino ostaje da se pokrijemo
nekim neprobojnim oklopima i protrčimo kroz životni špalir u kome nas, sa svih
strana, nemilice udaraju i lupaju! A mi trčimo i grabimo napred, da bismo došli
do kraja životne staze. Tada smo beskorisni i sebi i društvu. To je kraj…
Prilagođavanje društvu može da bude pozitivna osobina, ali to je samo danak
životu. Ukoliko se prilagođavaš nečemu što ne želiš, onda suzbijaš svoju
ličnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje, pre svega, morbidna i
negativna. Šta na kraju biva- od mladog i perspektivnog čoveka stvara se
krajnje beskorisni tip… Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas
neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše…
Borite se za svoj život!
Nema komentara:
Objavi komentar