…oduvjek je bilo da ljudi hoce bolje, pa je
ispadalo gore i teze, a zivot sve izmiri i izravna, i zlo i dobro, i postenje i
nepostenje, pa se ne zna sta je sta, a ostaje samo sjecanje na ono sto je
bilo, i opet sve pocinje iznova. Tisine
Postoji muka odlucivanja, kao i muka cekanja, a
svijet je zatvoreni otkriva se tek kad udjemo u igru, kad ostvarujemo
mogucnosti. Ni za jednu zivotnu stazu ne postoji vodic, svaka je neispitana,
neponovljiva, zato je u zivotu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je
putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne moze ponoviti, sve
se staze potiru, uvjek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvjek se ukazuje
drzugi pejzaz, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj
vlastiti vodic, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proci. Lako
cu pregaziti opasne bujice ne gazeci ni do clanaka, ili cu se udaviti u
smijesnom potocicu, kao niko. Ali ne mogu da cekam, ne mogu da stojim, i sve cu
vidjeti tek kad se desi. Tisine
Odnekud, sa visokih spratova, iza zatvorenih
prozora, cuo se zvuk klavira, nevjest, neskladan, izvucen valjda djecijom rukom
sto su se mucile u prvim, beznadno dosadnim vjezbama. Ali to je prvi put da u
hodanju gradom cujem klavir i to me ispunjava cudnom radoscu. Lici na proljece,
na odrznjavanje, cetri godine je taj klavir cutao, sad se javio ponovo, i bas
sam ja svjedok toga malog dirljivog slavlja. Volio bih da je tako, necu da
mislim da nije. Pa i da nije, ovaj izlomljeni zvuk, utisan kisom, djeluje
snazno svojom obicnoscu. Protutnjale su oluje , ostali smo zivi, zaboravljamo
strah i trpljenje i djeca uce da sviraju. Ucimo se ponovo da zivomo. Nespretno
u pocetku, ali zeljno i gladno. Tisine
I smijem se od srca djecacki razdragano
izmisljam kako bi izgledala u ovoj dugoj haljini u borbi, prelazeci rijeku,
gazeci nijeg, i odjednom zacutim i zagledam se u nju kao da je prvu put vidim .
Tisine
- Tvoja noga sigurno gazi zemljom. Ne
osvrces se, ne kolebas, ne zivis od sjecanja, zadovoljno gledas iza sebe, vedro
ispred sebe, svijet je tvoj, ime ti je stabilnost. Tisine
I na ljubav treba da se naviknemo. Naviknucemo
se, naviknuce se, ali ja sam nestrpljiv, muci me polovicnost, sporo
odboljevanje, mucno osjecanje pozlijedjenosti, i potrebna mi je ljubav koja se ne
skriva, ne odmjerava, ne brani.
Jer ovo sto je sad, to nije zivot, vec sjecanje
i cekanje.
Boze, kako je lako kupiti dobre ljude sa
nekoliko na izgled iskreni rijeci.
Ostavila me, jednostavno, kao sto se to
obicno desava, a trebalo je da se objasnimo, da se lijepo razidjemo, ili
da pokusamo da se ne razidjemo.
Ljudi su nepravedni , izigravaju nase povjerenje
i ostavljaju nas kad nam je teksko, potrebni smo im samo neosteceni i jaki.
_Covjek se otkriva rijecju, pogledom, postupkom.
-Voda ispod mene, voda oko mene. I nebo
nezaklonjeno, samo moje.
- Imam cudna shvatanja o ljubavi,
ocekivao sam od nje mozda suvise, koliko covjek i ne moze da pruzi. Bilo mi je
potrebno, osjecao sam se cudno u posljednje vrijeme, nesredjen, razglobljen,
poceo sam da gubim vezu sa svijetom, mucilo me osjecanje suvisnosti, trebalo je
da neko zaboravi sebe radi mene, izlijecilo bi me. A ona to nije mogla, ne da
nije htjela, vec nije mogla, suvise je samostalna, suvise osjeca sebe da bi
zivjela u sjenci. Voljela me, ali nekako sa mjerom koju je strogo odredjivala,
uvjek se vidjela granica, Bili smo nezadovoljni oboje, ona mojim
nezadovoljstvom, ja njenom odmjernoscu. Ali ja sam vise kriv.
Kako smo se gledali u oci i
lagali jedno drugome, glumili njeznost koje nije bilo, govorili o buducnosti
cekajuci da se razidjemo, bili lojalni, a trazili drugome krivicu.
Sumrak je, i prozori na kucama su
osvjetljeni, zamisljam da je iza njh sreca, u toplim sobama obavljaju se
smijesni i lijepi porodicni rituali, zidovi ogranicavaju beskrajan svijet na
drag i sagledljiv prostor u kome je moguca ljubav, i mir. I tihe rijeci su
moguce, i pogled koji samo nas vidi, i ruka, najdraza, sto se milostivo pruza
da ti dodirne celo, u snu i rijec bez odredjenog znacenja sto se dugo pamti,
kao zvonjava, kao tiha muzika. Drugim mogucnosti nisam se sjetio, nisam mogao.
Nikakvih drugih, osim ovih, spomenarskih, najbolnijih.
-Ne bojim se ljubavi. Bojim se
rizika. I zavisnosti. I moguceg bola. Podrzavam u sebi spremnost na odstupanje.
Da ne bude gore.
Ugasio sam veliko svijetlo, za ovaj
cas dovoljna je stona lampa sa zelenim abazurom. Dovoljno je i ovo svijetlo u
meni. Sjela je na cilim, naslonila se na moja koljena. Utonule su u polumrak
stvari u sobi, nestalo je i ulice iza prozora, i grada, i svijeta, i u malom
krugu zelenkastog svjetla ostali smo samo nas dvoje. Iz tame je zastitnicki
svijetlila elektricna grijalica i bilo je ugodno, i bilo je lijepo, i bilo je
mirno, i toplo, kao u sjecanju. Kao u zeljenju. Udisao sam njenu kosu, mirisala
je na noc, na ljubav, na nju, zeljnu i predanu, a jos prije dva sata, prije
sat, dok sam hodao sledjenim gradom, nisam mislio da dodjem ovamo, jedva sam se
i sjecao da postoji. A ona postoji, i nista drugo ne postoji, i sva se smjestila
u meni, ne ostavljajuci mjesta ni za sta drugo, cak ni za radost.
- Voljecu te kao sebe. Ili ne, to je
malo, voljecu te vise. Voljecu te kao potrebu koju sam sam sebi stvorio, cuvacu
te kao talisman protiv zivotnih uroka, poput divljaka, stajaces oko mene kao
zid, iznad mene kao krov, oko mene kao toplina.
- - Ne mozes da volis mene ?
- - Voljecu te kao tebe. Predlozi dokle!
- - Bojim se rokova.
- - Onda bez roka. Uvjek. U beskraj.
- - Bez roka. Uvjek.
Nema komentara:
Objavi komentar