petak, 5. travnja 2013.

Jelena, žena koje nema Ivo Andrić


 
Suncano popodne posle kise. Stvari su u garderobi, u djepu je vozna karta za dalje putovanje, veceras. Sav raniji zivot iza mene je, sav buduci tek preda mnom. Stvara se prazno podrucje potpune slobode. Tu se dobro zivi. Nista nije kako je bilo niti kako ce biti, nego onako kako bi moglo biti i kako, nekim cudom, i jeste.Sav zivot je odjednom postao cvrst, jasan, bezimen, osetan samo po onom sto vredi sam po sebi. Sve ima narocito znacenje i vrednost, i ono sto covek pomisli, ono sto pogleda omirise ili okusi.Sitnice i slucajni susreti imaju u takvim prilikama cesto izgled znacajnih stvari i veliki dogadjaja.

Preda mnom je noc bez sna, nedogledna, jarosna, ubilacka pustinja.Cini mi se da je zivo bice nece preziveti ni videti do kraja. A meni valja ziveti, i cekati. Ziveti s nadom, u cekanju. Pa i bez nade.

Ni putovanja, vise ne pomazu. Ono od cega bi hteo da pobegnem ide sa mnom, pre mene stize u mesto koje je cilj mog puta, i docekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po gradu. A ono sto bih, s potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, zeleo da vidim-ne javlja se vise ni u snu.

Sad je prolece. Opet prolece!Preda mnom je sto i osamdeset suncanih dana. Cini mi se da su mi pregrsti pune  nekih cudesnih zlatnika, svaki kao sunce.Svi su putevi otvoreni. Dah je slobodan.

Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam. Da, niceg nije bilo i niceg nema, jasnog i sigurnog, ali nista nije izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca proletni vetric. Suncevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedista u kupeima, utalasanih povorki obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema. Samo da ne prestanem da je iscekujem.

Ne znam kada je , kao senka leptira, odletela ta ruka sa mene, jer kada sam opet mogao nesto da shvatim i znam, nje vise nije bilo.

U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao za­lutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne di­žući oka sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom.

Ne postoje
četiri strane sveta, nego samo jedna, a ta nema imena.
Ne zna se i ne pita se više šta je dole a šta gore, šta iza a šta ispred. 
Živ sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla. 
I Jelena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negde pruža ruku kojom hoće nešto da mi doda. I ja živo želim da podignem desnicu i primim sitan, nevidljiv predmet koji mi nudi.

Tako ostajemo dugo u tom bolnom položaju jednog započetog i jednog nerođenog pokreta, a ne znamo gde smo ni na čemu smo, ko smo ni kako se stvarno zovemo.
Ono što je živo i jasno u mojoj svesti, to je naša želja koja je jedna. Po toj želji i znam da postojimo, ona je jedino što nas vezuje i sve što znamo jedno od drugoga.

1 komentar: